06.08.2006 Planinarska tura – od Predovog krsta do Kozijeg rida

Kako smo uobičajeno navikli, od uprave smo krenuli autobusom u 8 sati. Dobrim, ali uskim asfaltnim putem do Predovog krsta. Zajednička slika za uspomenu i put Kozijeg rida, u 9:22. Za razliku od prošle ture, ova je stvarno bila mačiji kašalj. Kretali smo se šumskim putevima, i praktično sve do ispod vrha na koji smo ovaj put nameračili da dođemo, nije bilo ozbiljnijeg uspona. Istina, Spasan je opet povukao jače nego što bi trebalo, pa smo morali da ga umirujemo. Putevi vode kroz guste šume. Pored puteva obilje šumskih jagoda i malina. Malo malo, pa je neko zastajkivao da ih bere.
Ispod samog rida krenuli smo stazom koju smo mi iskreirali. Posšto nema obeležene trase, odnosno markacije verovatno postoje ali ih nismo našli, krenuli smo u uspon. To je bio najozbiljniji izazov. Mala Anđela je zastajkivala, pa smo o njoj morali da vodimo posebnu pažnju, ali nije bilo posebnih prepreka. Po kamenjaru, vodeći računa o zmijama, stigli smo na vrh u 12:15.
Odozgo se pružao fantastičan pogled. U daljini se videlo jezero u Zaovinama, kao i ostali vrhovi sa naše i bosanske strane. Doktorka Štulić je pričala o tome koliko ovakva pešačenja pozitivno utiču na zdravlje. Doručak, pa onda spuštanje, po opet nama jedinstvenoj stazi. Povremeno je gremelo i najavljivalo kišu. A to nam baš i nije po volji, zato što smo znali da nas na Milakovoj ravni čekaju konji za jahanje. Malo prečicom, malo putem, ali na livadu smo stigli baš u trenutku kada je počinjala kiša. Pootvarali su se kišobrani, stavile kape i kačketi, kiša nam stvarno nije mogla sprečiti doživljaj pa makar i da čekamo dok ne prestane.
Miloš je sa svojim sinovima bio spreman da odsedla konje i da počne jahanje. Mala Anđela, koja u Holandiji već duže vežba, prva je krenula ne čekavši da kiša prestane. Odmah se videlo da dete ume sa konjima. Prvo sa jednim a posle sa drugim, kog nije ispuštala iz ruku, pokazala je da se na Tari može uživati na konjima.
I vreme je počelo da se prolepšava. Sunce je izašlo i opet je bio lepo. Ubrzo posle Anđele krenuli su i ostali da oprobaju kako bosanski brdsski konj nosi jahače. Zna se da dobro nosi drva iz šume, ali videli smo da i jahači umeju lepo sa njima. Sve je prošlo kako treba. Jedino je Spasan imao problema i umalo nije ispao iz sedla. Shvatili smo da je to samo zato što je njemu sedlo bilo suviše malo.
Zadovoljni, posle 2 sata jahanja, krenuli smo do Predovog krsta. Tamo smo bili u 15:45.
U šatri ispred Lovačkog doma čula se muzika. Ero je organizovao sabor. U silasku do Perućca, veliki broj automobila kretao se put Predovog krsta. Očigledno, tamo će večeras biti vruće.

Brojkama, ova planinarska tura je bila karakteristična. Bilo nas je 20. Od 12 godina do 65 godina. Sa nama su se po prvi put kretali novi planinari. Imali smo kombinaciju pešačenja i jahanja, što je davalo posebno zadovoljstvo. Još da je na Milakovoj ravni bilo nešto pečeno na ražnju, bilo bi još bolje.

Do narednog kretanja planinarskim stazama!