01.08.2006 Lola i Hans Evert

Kada se 21.06.2006 grupa planinara iz Nemačke spustila sa Kaluđerskih bara na čelu sa Blagomirom Ristićem i g-đom Dragicom, nisam ni slutio šta će sve naredni period doneti u odnosu na te ljude koje sam tada prvi put video. Njih desetak je stojički izdržao sve izazove koje je staza nosila.
Spustivši se na lokalitet na kome su se odvijala arheološka iskopavanja, imao sam priliku da ih pozdravim, da im poželim prijatan boravak u Nacionalnom parku, i da im ispričam nekoliko rečenica o njemu kao i o samom cilju istraživanja na skitu Svetog Đorđa.
Prvo na šta sam obratio pažnju je da su planinari opremljeni za pešačenje, sa štapovima kao pomoćnom sredstvu, prigodno obučeni za teren kojim su se kretali, i izrazito vitalni. Očigledno, pomislio sam, oni vrlo često idu u brda.
U daljem toku razgovora saznao sam detalje, a kasnije kada sam pozvan na ručak, imao sam više prilike da ih upoznam o aktivnostima parka. Naročito im se svideo program sa malom decom u kampu mladih rendžera.
Razmenili smo telefone i ja sam ih ispratio prema manastiru sa željom da se bar još jednom vidimo do njihovog odlaska sa Predovog krsta.
I baš tako, zadnje veče sa malim sadnicama omorike, otišao sam da ih još jednom pozdravim. Pozvao sam ih da 22 jula dođu na splavarenje.
Do 22 jula je bilo dosta vremena ali g-đa Lola mi je potvrdila da će ona i njen muž sigurno doći a da će možda i neko od njihovih prijatelja biti na splavu.
Tako je i bilo. 21 jula u dolasku do Bajine Bašte, kada sam proveravao da li su krenuli i kako je u putu, gospođa Lola me je obavestila da su oni odlučili da budu donatori programu mladih rendžera. Naravno da je to sve bilo za mene iznenađenje.
Splavarenje je prošlo i Lola i Hans su se vratili za Smederevo. U nedelju 30 jula, dok smo pešačili po Aluzi, Sedaljci, Derventi, približavajući se informativnom punktu, Dobio sam poziv od njih i obaveštenje da su u subotu izvršili uplatu i time postali prvi donatori kampu mladih rendžera, kao programu koji će edukovati školsku decu u narednom periodu da vole i čuvaju prirodu.
Šta reći?

Dok smo vršili pripreme za kamp kroz koji će proći preko 60-oro dece iz širom Srbije, poslao sam preko 50 mailova na razna ministarstva, institucije, preduzeća, banke, osiguravajuće kuće. Dobio sam samo jedan odgovor od predstavnika korporacije Tigar, da ove godine nece moci da pomognu. Od ostalih ni reči. Prebrojali smo sa čim raspolažemo i na mišiće krenuli dalje. Kako bi naš narod rekao: u se i u svoje kljuse.
I tako, prva deca su došla 26 juna, i evo već šesta grupa učestvuje.
Verujemo da će ovo postati tradicija našeg parka, i da će u narednim godinama proći veliki broj dece upoznavajući se sa prirodnim i kulturnim nasleđem ovog kraja, kao i o potrebi zaštite i očuvanja.
Uz pomoć Lole i Hansa, u narednom periodu nove grupe dece će proći kroz kamp. Na radost svih.

Veliko im hvala. A ostalima, koji su mogli da pomognu, a nisu, samo na znanje.